U Italiji je pomutnja između politike i vjere, čak i od strane brojnih pripadnika Crkve, vječno nerazriješena “Questione Romana” (vojna okupacija papinske države od strane talijanskoga kraljevstva g. 1870.), zabluda kako totalitarnu politiku habsburškoga carstva, protivnu nacionalnim slobodama, podupire Crkva – navela brojne intelektualce, razne političke stranke te sve masonske lože na neprijateljski stav prema Katoličkoj crkvi.
Upravo je te iste godine, 1917., masonerija slavila dvjestotu obljetnicu Velike lože Engleske, nastalu iz ujedinjenja četiriju disidentskih loža koje su djelovale u različitim dijelovima Londona.
Ta je činjenica za masoneriju bila od osobite važnosti jer je Velika loža Engleske u međuvremenu postala Velika svjetska matična loža.
U Rimu je 17. veljače, na dan smrti Giordana Bruna, organizirana velika masonska manifestacija. Masonska je povorka, na putu prema Brunovu spomeniku, prolazila ulicama talijanskoga glavnog grada te se dugo zaustavila na Trgu svetoga Petra, mašući pod papinim prozorom “crnom zastavom sa slikom svetoga Mihaela Arkanđela pod Luciferovim nogama”. Transparenti su veličali Sotonu dok je jedan od natpisa glasio: “Sotona će upravljati Vatikanom, a papa će mu služiti kao švicarska garda.”
Fra Maksimilijana Kolbea, studenta teologije na Međunardnome kolegiju franjevaca konventualaca, smještenu u ulici S. Teodoro br. 42 podno brežuljka Palatina, duboko je pogodila bezbožna odvažnost masonâ te osjeća kako treba poduzeti nešto u obranu Crkve. Razmišlja o marijanskoj udruzi čiji će cilj biti obraćenje grješnikâ, osobito masonâ, kao i posvećenje svih kršćana.
Glavni je cilj bio oprijeti se toliku širenju bezbožnosti, pokretima neprijateljski nastrojenima prema Crkvi koji su bivali sve glasniji. Unatoč tome što je rat prolazio svoju najtežu fazu, nakon povlačenja iz Caporetta, činilo se kako neprijateljstvo nije usmjereno toliko protiv političkih neprijatelja, koliko protiv vjere, otvorenim i javnim protuvjerskim demonstracijama.
Maksimilijan je predložio sljedeće razmišljanje: ‘Je li moguće da se naši neprijatelji toliko trude nadvladati, a mi da bismo ostali dokoni i zadovoljili se time da pojačamo molitvu, a da pritom ništa ne poduzmemo? Ne posjedujemo li jače oružje: zaštitu Neba i Bezgrješne Djevice? Ona koja je ‘bez ljage’, pobjednica i pokoriteljica svih krivovjerja, neće ustupiti prostora neprijatelju što podiže šiju. Ako pronađe vjerne službenike, poslušne njezinim zapovijedima, donijet će nove pobjede, veće od onih kakve smo ikada zamišljali. Dakako’ nastavlja o. Maksimilijan s dubokom skromnošću, ‘Gospi nismo potrebni mi, ali se udostojala poslužiti s nama kako bi i nama pripao dio zasluga, a pobjeda bila utoliko veličajnija budući da je izvojevana uz pomoć siromahâ i sredstava koja su u očima svijeta toliko neprikladna jer je riječ o duhovnome oružju, što ga svijet ismijava i prezire.
Potrebno je da se, kao poslušna sredstva, predamo u njezine ruke, služeći se pritom svim dopuštenim sredstvima: riječima, širenjem marijanskoga tiska i čudotvorne medaljice te potkrjepljujući djelovanje molitvom i dobrim primjerom.
Stoga će sredstva marijanskoga apostolata biti upis u svetu Vojsku s nakanom vojevanja pod stijegom Bezgrešne, noseći čudotvornu medaljicu kao znak raspoznavanja te svakodnevno moleći kratki zaziv kojim se traži Gospina zaštita za sve nas a posebno moli za obraćenje masonâ koji su najgori i najnesmiljeniji neprijatelji Crkve. U očekivanju njezina daljnjega širenja odabrano je ime Vojska Bezgrešne.” Cilj je odredio sam otac Kolbe: ‘globalno viđenje katoličkoga života u novome obliku, koji se sastoji u povezanosti s Bezgrešnom, našom svekolikom Posrednicom kod Isusa’’ (SK 1220)”. Vojska Bezgrešna ima svoj znak, „municiju“, kako ju naziva Maksimilijan Kolbe. To je Čudotvorna medaljica. Mnogobrojne milosti Marija je posredovala onima koji su je s vjerom nosili.
Što se tiče o. Kolbea, stvari su jasne. U jednome članku iz 1937. godine, nakon što je podsjetio na apostolske ciljeve M.I., dodaje kako ona, po samoj svojoj naravi, prema svojim članovima vrši prije svega obrazovnu zadaću, vodeći ih tako prema svetosti: “Ona vodi još daleko onkraj obrazovanja čovjeka kako bi ga dovela do njegova puna samoostvarenja. Cilj je učiniti da svi postanu sveti. Nastojati oko djela obraćenja grješnikâ, krivovjeraca, shizmatika itd., no nadasve masonâ, kao i oko djela posvećenja svih, pod zaštitom i posredovanjem Bezgrješne.“
Za M.I. se nadalje kaže kako je opća i međunarodna udruga. Pridjev “opća” izražava nepostojanje granica u otvorenosti k pristupanju vjernikâ, kao i pozivanje na crkvene vrijednosti koje vrijede za svakoga kršćanina. Međunarodnost M.I. gotova je činjenica. Prisutna je na svim kontinentima te u gotovo svim narodima svijeta. Razlozi toga što je opća su višestruki. Najjednostavniji se pritom sastoji u već spomenutoj činjenici kako joj mogu pristupiti sve kategorije vjernikâ: svećenici, redovnici, laici; muškarci i žene, djeca, odrasli, starci, zdravi i bolesni; kršćani predani kontemplaciji, kao i oni posvećeni djelovanju (akciji). Ne samo to, već, ako netko pripada nekoj drugoj udruzi, može se otvoriti duhovnosti M.I. i primiti je u svoj život.
Kako i što se može raditi kao član Vojske Bezgrešne danas? Cilj je Vojske Bezgrješne osvojiti čitav svijet, sva srca zajedno, te svako pojedinačno za Kraljicu neba i zemlje. Pružiti istinsku sreću sirotim nesretnicima koji je traže u prolaznim užitcima ovoga svijeta, piše sv. Maksimilijan.
Zamisao i nakana udruge koja ide za svetošću kršćana te obraćenjem neprijateljâ Crkve proizlaze i iz jedne druge velike ljubavi: one prema Crkvi. Otac Kolbe je duboko pogođen i rastužen zbog toga što Crkvu ismijavaju i progone njezini neprijatelji te zdvaja nad osrednjošću njezine djece.
S prolaskom godina, uključen u živi apostolat te sve više prosvijetljen o otajstvenim planovima Božjim, u kojima Bezgrešna Djevica ima temeljnu ulogu, o. Kolbe sve bolje objašnjava navedene ciljeve te iznosi i druge, dublje i općenitije: trijumf (pobjeda) Bezgrešne, slava Božja te puno ostvarenje njegova Kraljevstva, ujedinjenje i pomirenje čovječanstva.
U nešto se sažetijemu smislu cilj M.I. za oca Kolbea poistovjećuje sa samim poslanjem Bezgrešne i Crkve. Odatle njegov neumoran apostolski i misionarski žar za ostvarivanjem obraćenja svih ljudi Kristu. Dovođenja kršćana do svetosti. Postizanja da svi dođu do pune spoznaje Marijine uloge u planovima Božjim, unutar Crkve, kako bi na taj način svi dali svoj doprinos proslavi Boga i Bezgrješne.
Pročitajte opširnije na www.vojska-bezgresne.com