Tema propovijedi: Marijin plač za Isusom

Marija Magdalena je plakala pokraj groba. Upitaše je anđeli: “Ženo, zašto plačeš?” Plače jer je izgubila Isusa, ljubav svoga srca i duše. Čak ni Njegova tijela nema u grobu. Tko li ga je uzeo? Isus joj je bio sve, a sada ga nema. Pa tko ne bi plakao?

Marija je izgubila smisao života i nadu. Sve su joj lađe potonule. Žena plače jer je izgubila doslovno sve: ljubav, nadu, sreću, volju za životom.

I mi plačemo za svojim bližnjima. No, plačemo li zbog Isusa? Plačemo li na način kako je to činila Marija Magdalena? Kao netko tko je izgubio sve u životu? Jesmo li i mi toliko potreseni u dubini duše? Dira li nas Isusova patnja, progon i ismijavanje danas?

Marija traži Isusa. Traži Njegovo mrtvo tijelo u grobu. Traži ga među mrtvima. Ali Isusa tu nema. On je uskrsnuo, On je među nama, živ! Istina, ne može ga se vidjeti, niti dotaknuti kao za Njegova zemaljskog života, ali On je tu, u Euharistiji.

Uskrsna vjera rađa se u susretu s Uskrslim Gospodinom. Sveta Misa je posadašnjenje Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Vidimo Raspetoga i Uskrsloga, koji nam dolazi u susret. Primajući Svetu Pričest trebali bismo plakati od sreće što ga ne moramo tražiti. On sam hita k nama u susret.

Pozvani smo, poput Marije Magdalene, biti vjesnici uskrsnuća. Vjesnici Njegove ljubavi, mira, praštanja i svjedočenja onoga što nm je učinio. Uskrs se ne može izreći, ali se može posvjedočiti u svakodnevnim malim stvarima.

Ovo vrijeme djelomične izolacije dopušta nam određene kontakte s ljudima. Kratke, ali sasvim dovoljne da posvjedočimo drugima da je Isus živ. Ljudima se ne umire kad čuju lijepu riječ, dožive lijepi susret. Pođimo u susret osamljenima i žalosnima noseći u sebi Uskrslog Gospodina i recimo im da su potrebni svijetu. Produžimo im život, unesimo nadu, zagrlimo ih riječju i osmijesima.

Budimo ljudi uskrsnuća koji vide dalje od smrti, preko groba, u visine, u raj, u nebesku domovinu.

p. Zvonko Šeremet, SCJ