Propovijed na temu: Lazarovi prijatelji

Lazarova rodbina i prijatelji pozvali su Isusa da dođe bolesniku u posjet. No, prije samog dolaska, Lazar umre. Oni nisu odustali. I dalje su vapili da ga Isus vrati u život. A Isus, vidjevši njihovu vjeru i pouzdanje u Njega, nije im mogao odoljeti. Premda su tražili, ljudski gledajući, nemoguće: da oživi mrtvaca. Potresen njihovom vjerom i ljubavlju prema pokojniku Isus učini čudo kakvo do tada svijet nije vidio.

Ovo Evanđelje čitamo u korizmi naših žalosti i bolesti. Prepoznajemo se u Lazarovim prijateljima koji imaju potrebu za ozdravljenjem i povratkom u normalan život. Potiče nas da u sebi probudimo one osjećaje koji su obuzeli Lazarove prijatelje koji su ga oplakivali: sućut, bol, plač i želju da živi.

Svaki čovjek, ako želi oživjeti, mora u sebi vidjeti vlastite bolesti, slabosti i nevjeru. Sve ono što ga čini mrtvim. Jer samo žalostan vapi za radošću, nemiran za mirom, a nesretan za srećom. Svi smo bolesni jer smo sagriješili. Zato svi trebamo ozdravljenje.

Mrtvi smo poput izgubljenog sina koji se odmetnuo od oca, potrošio sav svoj imetak i vapio za povratkom kući, u zagrljaj svoga oca. Otac mu je oprostio, smilovao mu se i pogostio ga kao izgubljena čovjeka, koji se pronašao u skrušenoj molitvi i pokajanju. I što je najvažnije, primio ga je k sebi, ne osuđujući ga, premda je zaslužio osudu.

Vratio mu je dostojanstvo da se opet može zvati njegovim sinom. Tako postupa Bog s raskajanim grješnicima koji se vraćaju s puta grijeha i zablude u život milosti.

Lazar nije bio takav grješnik. Bio je Isusov prijatelj, a čudo koje je Isus učinio bilo je na slavu Božju, a ne radi oprosta Lazarovih grijeha.

Korizma bolesti i žalosti smjera prema uskrsnuću. Svaki bi se kršćanin trebao prepoznati u izgubljenom sinu i Lazarovim prijateljima. Vapiti za povratkom kući. Bogu. Obratiti se od svojih grijeha. Računati ponajprije s Bogom i Njegovom milošću. Tada Uskrs neće biti samo ozdravljenje od bolesti već istinski susret s Bogom koji čovjeka oraspoložuje i tješi, čak i onda kada nevolja ostaje.

Uskrsnuti, dakle, ne znači samo i isključivo ozdraviti da bi se živjelo na ovome svijetu, nego spoznati vrijednost života vječnoga. Tko vjeruje u život vječni, ne boji se ovozemaljskih bolesti i žalosti. Nadilazi ih svojom vjerom.

Brate i sestro! Budi izgubljeni sin koji se vraća svome ocu, u kuću Očevu, u Crkvu, u zajedništvo s biskupima, svećenicima i vjernicima laicima.

Budi poput Lazarovih prijatelja prepun sućuti prema bližnjima koji trpe, plači na molitvi suosjećajući s njima i moli za njihovo ozdravljenje. I zasjat će nam svima Uskrs nade, Uskrs zajedništva i solidarnosti. Uskrs u srcima, iako bez obreda i Misa u crkvama.

Ispravno razumijevanje uskrsne poruke donosi mir i nadu i otklanja žalost. Može se i bez Mise, bez grančica, bez blagoslovljene hrane, bez proslave uskrsne svijeće. Sve se može i sve je jasno onome tko je uistinu uskrsnuo.

Najviši smisao našeg postojanja na zemlji nisu obredi, ma kako uzvišeni i veličanstveni bili, već spasenje naših duša. Zato ti, brate i sestro, kao svećenik i misionar kličem: Spasi dušu svoju! Jer na koncu vremena, samo će se to vrjednovati! Kad to spoznaš, Misa će ti nakon ove korizme izolacije zasjati nedoživljenim sjajem.

p. Zvonko Šeremet, SCJ