O Neokatekumenskom Putu

Neokatekumenski put je nastao pod utjecajem II. vatikanskog sabora kojega je Crkva potaknula kao odgovor na društvene promjene u 19. i 20. stoljeću na poseban način na sekularizaciju.

Inicijatori Neokatekumenskog puta su španjolski slikar Kiko Argüello i Carmen Hernández, diplomirana kemičarka koji su se susreli u siromašnoj četvrti Palomeras Altas, u predgrađu Madrida.

Tu se nakon nekoliko godina oblikovala kerigmatsko-katehetska sinteza, koja će postati temelj Neokatekumenskog puta.

Godine 1974. zahvaljujući nadbiskupu Annibale Bugniniu Kongregacija za Bogoštovlje i sakramente objavila je u svojem službenom listu kratku bilješku gdje je po prvi puta odano priznanje Neokatekumenskom putu.

Neokatekumenski put je stigao u Hrvatsku zahvaljujući katehistima itinerantima vlč. Giacomu Raineriu, Luciji Toso i Giorgiu Carnelosu. Godine 1990. Neokatekumenski put je priznao papa Ivan Pavao II. kao itinerarij katoličke formacije valjane za društvo i za današnja vremena.

…priznajem Neokatekumenski put kao itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i za današnja vremena. Stoga žarko želim, da braća u episkopatu vrednuju i pomažu – zajedno sa svojim prezbiterima – ovo djelo nove evangelizacije, kako bi se ono ostvarilo prema smjernicama predloženim od njegovih inicijatora, u duhu služenja mjesnom ordinariju i zajedništva s njime te u kontekstu jedinstva mjesne Crkve sa sveopćom Crkvom.

— Ivan Pavao II., PISMO “Ogniqualvolta” 30. kolovoza 1990.

Prvo odobrenje Statuta Neokatekumenskog puta ad experimentum dogodilo se u lipnju 2002. dok je konačno odobrenje stiglo u lipnju 2008. 26. lipnja 2003. preko Tiskovnog ureda Svete Stolice Vijeće za laike u priopćenju pojašnjava da se radi o “događaju od znatne crkvene važnosti jer se Neokatekumenski put, koji se pojavio u Španjolskoj 1964., sad već proširio u više od sto zemalja svijeta, od kojih su neke na misijskim područjima… Put se stavlja u službu dijecezanskim biskupima i župnicima kao način ponovnoga otkrivanja sakramenta krštenja i trajnoga odgoja u vjeri… Neokatekumenski put je, osim toga, sredstvo kršćanske inicijacije odraslih koji se pripremaju primiti krštenje.”

26. prosinca 2010. odobren je “Katehetski direktorij Neokatekumenskog puta”.

Dekretom od 8. siječnja 2012. Vijeće za laike, nakon što je Kongregacija za bogoštovlje i sakramente dala svoje pozitivno mišljenje, odobrilo ona slavlja itinerarija Neokatekumenskog puta koja su sadržana u Katehetskom direktoriju Neokatekumenskog puta,[2] koja zbog svoje naravi nisu propisane normama crkvenih liturgijskih knjiga.

Primjerice, dopušteno im je nedjeljnu euharistiju slaviti u malim skupinama subotom navečer, s time da to slavlje mora biti otvoreno svim vjernicima. Namjera je ne izdvajati članove Neokatekumenskog puta iz župne zajednice.

Neokatekumenski put pomaže obnovi i učvršćivanju kršćanske inicijacije u župama i biskupijama, promičući postupno i radikalno ponovno otkrivanje bogatstva krštenja, pomažući da se kuša božanski život, nebeski život koji je Gospodin započeo svojim utjelovljenjem, svojim dolaskom među nas, svojim rođenjem kao jedan od nas. Taj Božji dar svojoj Crkvi stavlja se “biskupu kao jedan od načina biskupijsko ostvarenja kršćanske inicijacije i permanentnog odgoja u vjeri.

— Benedikt XVI, Audijencija 17. siječnja 2011.