Tema propovijedi: Zdravi skepticizam

U današnjem Evanđelju Isus prekorava apostola Tomu zbog njegove nevjere: “Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju”. Mi možemo vidjeti i imati, pa tek onda vjerovati. No, prava vjera je ne vidjeti (ne tražiti viđenja) i nemati (misli se, materijalno – to jest, uzdati se u Božju providnost).

Promotrimo apostola Tomu. Negativno što se veže uz njega jest njegova nevjera. Stoga ga nazivamo nevjernim Tomom. No, ono što je pozitivno kod njega jest njegov zdravi skepticizam koji traži argumente i dokaze. Riječju: razumske pretpostavke za vjerovanje.

Toma je zakasnio na okupljanje. Drugi apostoli su već susreli Uskrslog Gospodina. Toma sumnja, traži dokaze, postavlja bezbroj pitanja, ne razumije jer nije vidio Gospodina. Nije vjerovao apostolima koji rekoše da su vidjeli Gospodina. (Možda ni njihovo svjedočanstvo nije bilo uvjerljivo). Kad je ugledao Uskrsloga, povjerovao je.

Današnje Evanđelje nas poziva da razmišljamo o vjeri. Evo nekoliko prijedloga:

– Isus je vidio vjeru kod ljudi: vidio je njihov unutarnji svijet i postupke (dobra djela),
– upozorio je učenike na njihov nedostatak vjere – na njihovu plašljivost – Pitao ih je: “Gdje vam je vjera?” Isus vidi, proniče u čovjekovo srce, a strah je posljedica kolebanja, dvoumljenja, nesigurnosti kod ljudi – vjeruju u dobru, ne vjeruju u krizama…
– imati vjeru znači odagnati sumnju i malovjernost,
– nemati vjeru znači: ne živjeti je,
– pronaći vjeru: Vjeru je pronašao izgubljeni sin koji je bio izgubljen, ali se nađe,
– vjera koja spašava: Isus bi pohvaljivao ljude riječima: “Idi, vjera te tvoja spasila!”,
– usporedba malovjernosti učenika i velike vjere pogana: Isus je pohvaljivao vjeru pogana, grješnika, nevjernika, bolesnika, a kritizirao slabu vjeru svojih učenika…
– vjerovati znači: imati povjerenja u Boga, osloniti se na Njega,
– vjerovati znači i ovo: vidjeti očima duše, a ne tjelesnim očima,
– Bog ne gleda kao čovjek: On gleda srce, a ne površinu, vanjštinu…

Slijedom svega ovoga, a vraćajući se na Evanđelje, možemo zaključiti kako je dobro vjerovati u objavljene istine, ali treba biti oprezan prema nepotvrđenim događajima. Mi vjernici, naime, nismo dužni vjerovati svakom viđenju ili ukazanju. Svako duhovno zbivanje u kojem se zaobilazi crkveni autoritet treba izbjegavati.

Blaženi, stoga, oni koji vjeruju u ono što naučava Crkva. U drugim slučajevima bismo trebali imati nešto od onog zdravog Tominog skepticizma. Neće, naime, zalutati u vjerovanju oni koji se podlažu autoritetu Crkve, nego oni koji nekritički prihvaćaju sve što im netko kaže, svako novo viđenje ili objavu.

Vjeri je potreban razum. A razumu je potrebna vjera. Tako jednostavno i logično.

p. Zvonko Šeremet, SCJ