Tema: Isusova (i svećenička) samoća i služenje

Isus se sa svojim učenicima prije Muke nalazi u Getsemanskom vrtu. Želi biti sam. Udaljuje se od svojih učenika kako bi skupio snagu za ono što slijedi.

Samoća može biti zlo. Veliko zlo. Napušteni i osamljeni samoću doživljavaju kao najveću nesreću. Bog nije stvorio čovjeka da bude sam. Zato trebamo pohađati osamljene osobe i biti uz njih koliko možemo.

Samoća je zlo i kad nas netko prisiljava na izolaciju i samoću protiv naše volje. Treba naći druge načine kako ljude ne izolirati čak i onda kada nas uvjeravaju da je to za naše dobro. Nije dobro samo razdvajati ljude da se ne zaraze, nego je i dobro upućivati ljude da ne prekidaju kontakt među sobom. Kako? Sve se može kad se hoće…

Samoća ispravno shvaćena velik je dar u duhovnom životu. Kada čovjek kao vjernik dragovoljno odlazi u samoću, on nije neodgovoran. Ne ide moliti ako ga čekaju brojne obveze. Molitva ne smije biti alibi da ne radimo ono što trebamo uraditi. U samoću idemo prvenstveno zato da se susretnemo s Bogom. Da skupimo snage za dalje. Da ispitamo svoju savjest i odnos s Bogom i ljudima. Da se pokajemo za svoje grijehe. Da molimo za njihov oprost. Da od Boga tražimo svjetlo u tami života. Da potražimo mirnu luku i utjehu. Da osjetimo Božju ljubav.

U samoći bolje vidimo sebe i svoje slabosti. Osjećamo kako nam nitko osim Boga ne može pomoći. I kad Isus odlazi moliti sam, dolazi anđeo da ga utješi. To Isusu daje snage prihvatiti kalež muke. Kad osjeti da je spreman, ustade i odlučno krene prema smrti.

Na Veliki četvrtak Isus posljednji put prije smrti blaguje Pashu sa svojim učenicima. Slavi prvu i posljednju Svetu Misu. Pri tome im pere noge. Pranje nogu govori o naravi i karakteru Isusova gospodstva. On nije došao na svijet vladati mačem, već služiti. Njegovi učenici trebaju služiti, a ne gospodovati. Ne s visoka osuđivati, već pomagati ljudima da bolje i kvalitetnije žive. Približiti se svima i ne stvarati elite. Biti bliz svima i s uvjerenjem pronositi Radosnu vijest spasenja svim ljudima dobre volje.

Danas je i svećenički dan. Dan kada svećenici u zajedništvu sa svojim biskupom slave otajstvo Svete Mise. Oni su nasljednici onih karizmi koje baštine od apostola, prvih Isusovih učenika. Ovo je dan kada treba na poseban način zahvaliti Bogu za dar svećeništva, moliti za starije i bolesne svećenike, dan zajedništva i slavljenja ovog predivnog zvanja. Ali to je i dan posvete Bogu i promišljanja svoga poziva.

Tko je, dakle, svećenik u svjetlu današnjeg Evanđelja? Svećenik je ponizni službenik Gospodnji. Ali, poput svog Učitelja, i on je učitelj. Kada svećenik pomaže ljudima, ne znači da im je pod svaku cijenu na usluzi. Svećenik služi, ali nije tek servis ljudima. On nikoga ne zanemaruje, nikoga ne vrijeđa, nikoga ne izbacuje iz zajedništva. Ali, isto tako, on je učitelj i vođa svoga stada. Od njega se očekuje, ne samo da vida rane, već da vodi, opominje, upozorava, ispravno naučava. Tek tada on je alter Christus – drugi Krist. On, dakle, nije božanstvo, ali nije niti prosjak. On ima srce za sve, ali se ne poistovjećuje s grješnicima. Svećenik služi, ali nije sluga. On je gospodin koji svakoga poštuje i koji zaslužuje poštovanje od svojih. Barem od svojih.

p. Zvonko Šeremet, SCJ