Tema propovijedi: Koliko nam je uistinu stalo do Boga?

Premda je ozdravio bolesna čovjeka, Isus se morao opravdavati pred farizejima za taj čin, jer je to učinio subotom. Čudo koje je učinio nije bilo dovoljno da Njegovi sugovornici povjeruju. Točnije, maknuti se dalje od Mojsijeva zakona i u Isusu prepoznati Mesiju. Nisu vjerovali Isusovu svjedočanstvu. Ni onda, kada se pozvao na Ivana Krstitelja, koga su Židovi poštovali kao proroka. Nije im bilo važno čudo ozdravljenja, već dan, odnosno zakonska norma po kojoj se subotom ne smije raditi.

Tragedija Židova bila je u tome što su, navodno, tražili odnos s Bogom, a kada im se Bog obraća, onda odbacuju Njegove riječi i djela. Time pokazuju da im nije do Boga, već do Zakona i da nisu spremni mijenjati svoj način razmišljanja.

Problem Isusovih suvremenika aktualan je i danas. Koliko je samo religioznih osoba koje govore da vjeruju u Boga i koje kažu da im je Biblija važna u životu, ali svejedno, nemaju pravi odnos s Isusom Kristom i ne prepoznaju u Njemu Spasitelja svijeta? Kolike Bogu posvećene osobe kao ondašnji farizeji slave vlastita djela umjesto da slavu daju Bogu i Njemu zahvale za sve dobro koje su učinili? Odbacujući pravoga Mesiju, oni radije slijede lažne proroke koji ih vode u propast.

Ako ne vjerujemo u Isusa Spasitelja i Gospodina, ne vjerujemo niti u najveće svjedočanstvo koje je dao i Boga smatramo lašcem (usp. 1 Iv 5, 9 – 10). Isus nije tek veliki čovjek koji svima čini dobro, nego je jedini Spasitelj svijeta. Ako to ne prepoznamo i ne vjerujemo, uzalud sve naše vjerovanje i molitve.

U vrijeme kriza i nevolja i mirni ljudi se uznemire. Počinju paničariti i ponašati se uplašeno i pretjerano. Razumljivo je to. Osjećaju da mogu izgubiti materijalne stvari koje su im drage. I živote najbližih. Ali panika pokazuje da je i njihova vjera na slabim temeljima. Djeluju izgubljeno, boje se budućnosti. Ne osjećaju Božju blizinu. Hvataju se za svaku slamku. Čitaju i šire molitve koje nisu u duhu katoličke vjere ili uopće nisu molitve.

Zato bi se trebali ugledati na pozitivne primjere. U našem dekanatu stradale su neke crkve i imovina ljudi. Jedna takva osoba kojoj je kuća uništena potresom, nije naricala nad sobom, nije se sažalijevala, već je pomogla i pomaže drugim postradalima u nesreći. Evo, to je primjer kako se živi vjera. A što ako ovaj čovjek uopće nije vjernik? Zar nas njegovo ponašanje ne bi trebalo postidjeti? Zar ne bismo trebali učiti od takvih ljudi? Širiti dobro, biti solidaran s drugima, a ne širiti paniku oko sebe?

Sada je prilika da pokažemo kako naša vjera nije deklarativna, nego stvarna. Na muci se poznaju junaci – kaže narodna poslovica. Zahvalimo Bogu što nam je dao prigodu da spoznamo istinu o sebi i o drugima. Učimo iz toga i hodimo u toj istini do kraja života. Boga se najviše voli kad je najteže!

p. Zvonko Šeremet, SCJ